Hrvatska je definirala nZEB

Hrvatska je prije par dana ispunila obvezu definiranja standarda zgrade koja je gotovo nula energetska, utvrđeno je to u Bruxellesu na sastanku dionika na projektu CA EPBD (Usmjerena akcija za implementaciju Direktive o energetskim svojstvima zgrada – Concerted Action Energy Performance of Buildings Directive). Iz izmijenjenog i dopununjenog Tehničkog propisa o racionalnoj uporabi energije i toplinskoj zaštiti u zgradama (Narodne novine 130/14), koji je objavljen 05. prosinca 2014., izdvajamo sljedeći propis:

Stambena zgrada gotovo nulte energije je zgrada kod koje godišnja primarna energija koja uključuje energiju potrebnju za grijanje, hlađenje, ventilaciju i pripremu potrošne tople vode nije veća od vrijednosti:
Eprim = 80 kWh/(m2·a) kada srednja mjesečna temperatura vanjskog zraka najhladnijeg mjeseca na lokaciji zgrade je manjaili jednaka 3 °C
Eprim = 50 kWh/(m2·a) kada srednja mjesečna temperatura vanjskog zraka najhladnijeg mjeseca na lokaciji zgrade je veća od od 3 °C
Kod nestambenih zgrada, ovi numerički zahtjevi razlikuju se ovisno o pojedinačnoj namjeni zgrade te se kreću u vrijednostima od maksimalnih 200 kWh/(m2·a) kod bolnica, pa sve do 80 kWh/(m2·a) za ugostiteljske objekte kao što su hoteli.

Razlike u numeričkim vrijednostima zahtjeva za primarnom energijom ponajprije proizlaze iz različitih faktora oblika zgrada  i različitih ploština bruto podnih površina zgrade, gdje je primjerice kod manje kompaktnih zgrada  (tj. nepovoljnijih u pogledu energetske učinkovitosti) postavljeni zahtjev za godišnjom energijom za grijanje adekvatno viši. U slučaju odstupanja od uobičajenih raspona vrijednosti za bruto podne površine nZEB definicija nužno se dodatno korigira. Tako je primjerice u slučaju jednoobiteljskih zgrada čija je ploština bruto podne površine manja od 80 m2. najveća dopuštena godišnje potrebna energija za grijanje veća nego kod istih zgrada s većim BRP-om.

Zanimljivo je kako je za stambene zgrade u povoljnijim klimatološkim područjima zahtjev za najvećom dopuštenom godišnjom energijom za grijanje prosječno gotovo dvostruko smanjen od istih zgrada u nepovoljnijim klimatološkim područjima u Hrvatskoj (nepovoljno klimatološko područje je u ovom propisu definirano samo putem temperature vanjskog zraka!). Iz čega se lako da zaključiti kako se energetska učinkovitost zgrada koja udovoljava ovome propisu znatno lakše može postići u primorskim i dalmatinskim krajevima. No, treba imati na umu, da stvarna performansa zgrada u toplijim krajevima će u konačnosti zahtijevati i energiju potrebnu za hlađenje i odvlaživanje zgrade, čije najviše dopuštene vrijednosti ovim propisom nisu definirane.

U svakom slučaju, nestambene zgrade mnogo lakše će postići nZEB zahtjeve, jer će na njihovu godišnje korištenu primarnu energiju uvelike utjecati povoljniji faktor oblika zgrade u kombinaciji s većim BRP-om.

Iza egzaktnih zahtjeva, nalazi se dakako i obvezna metoda proračuna. Metoda proračuna koja se zakonski koristi u proračunu fizike zgrade temelji se na ISO standardima i pripadajućim im algoritmima. Zanimljivo je kako se isti algortimi upotrebljavaju za proračun zgrada niske i visoke energetske potrošnje, a u fizikalnom pogledu je jasno da zgrade niže energetske potrošnje ne mogu koristiti iste aproksimativne parametre u proračunima energetske ravnoteže, kao što to koriste zgrade koje troše znatno više energije. Iz toga proizlazi pitanje što zapravo računamo, a koja će biti stvarna energetska potrošnja naše zgrade?

Koliko će nZEB zgrade sagrađene unutar ovog zakonskog okvira, bez adkevatno prilagođenih metoda proračuna za zgrade niže energetske potrošnje, u konačnosti odstupati od stvarne performanse zgrade? Hoće li monitoring zgrada ili sami korisnici dati prvi odgovor na to pitanje?


Zakoni nam ne mogu dati odgovor na pitanje o metodama proračuna i o načinu projektiranja  nZEB zgrada.